• Nela Kacmarcik - Maduna

Almir Panjeta: Novinar može biti prvenstveno čovjek pa profesionalac, jer ljudi prepoznaju ljude

Updated: Oct 24

Novinar i aktivista, koji svojim kratkim komentarima vrlo oštro daje svoje viđenje različitih zbivanja u našoj okolini, Panjeta sebe najviše voli predstaviti kao novinara: „Šta god radim, u biti sam novinar.“



U svom okruženju, Panjeta je poznat po tome da širi granice novinarskog posla, odnosno da u situacijama kad prepozna problem kojeg treba riješiti, traži načine kako i sam može pomoći. Jedan od primjera je njegova reportaža iz male škole u malom mjestu, kada je svojim pisanjem pomogao da se učenicima ispune dječije želje. „Novinarstvo je zaista puno više od samog zanimanja. Ljudi koje posjetimo radeći reportaže su tamo – nisu tu samo da se pojave, da bismo mi radili svoj posao – to su ljudi sa svojim životima, sa imenom i prezimenom. Meni je u sjećanju ostala ta škola u mjestu Bočinja, koje sam posjetio prateći projekat UNICEF-a.“



To mjesto jeste bilo u medijima, ali u jednom drugačijem kontekstu, kaže Panjeta, i dodaje kako je toj djeci rijetko postavljano jednostavno pitanje o tome šta zapravo žele. Postavio je to pitanje djeci u tom malom mjestu, i njihovi odgovori su bili slični zahtjevima svakog djeteta. Jedna djevojčica je željela da svira klavir, a jedan dječak je želi oda svira gitaru. „Kad sam ga pitao je li imao priliku vidjeti gitaru, odgovorio je da je samo jednom vidio gitaru u izlogu prodavnice u Zavidovićima.“ – sjeća se Panjeta. „Moje je bilo da njihove želje prenesem u tekst, i da one preko tog teksta dođu do javnosti.“


Panjeta se potrudio da svojim tekstom prenese energiju koja se uskoro pretvorila u pravu lavinu. „Ljudi prepoznaju ljude. To je ono što je najbitnije u ovom poslu – prepoznaju život i prepoznaju ljudskost.“ Tekst je prenesen u mnogim medijima i ljudi su se počeli javljati. Javila sa žena koja je htjela pokloniti klavir, muž naše kolegice želio je dječaku poslati gitaru, i javili su se ljudi s raznim idejama. To nije bila tipična humanitarna akcija, kaže Panjeta. Budući da je klavir bilo teško prenijeti, javila se sarajevska škola koja je primila tu donaciju, a svoj sintisajzer poslala u Bočinju.


Tamošnja djeca su to prihvatila sa zadovoljstvom i oduševljenjem. Sarajevska djeca su usput napravila i humanitarnu akciju, i školski pribor poslali vršnjacima, uz nekoliko doniranih školskih kompjutera. Kombi sa svim poklonima konačno je stigao u Bočinju, a na putu se pridružila i nastavnica muzičkog iz sarajevske škole. „Kad smo tamo stigli, uvjerili smo se da brat dječaka koji je želio gitaru sjajno pjeva, a djevojčica je, oduševljena sintisajzerom pitala – da li poklonjeni instrument ostaje njima ili su to samo dovezli da djeca vide!“ – sjeća se Panjeta.



Priča je nastavila da živi, kasnije su ambasadori nekoliko zemalja u Bosni i Hercegovini došli u posjetu, Općina je uložila sredstva za gradnju nove škole. „Naravno, nije to moja zasluga, ali vjerujem da sam pomogao kreirati iskru koja je nastala iz tamošnje energije koju sam opisao u priči.“ Panjeta vjeruje da su to ljudi jednostavno prepoznali i pokrenuli sve. Ovo je naravno samo jedan primjer kako jedna iskra može pokrenuti veću promjenu. Panjeta često priča o tome kad se nađe u ulozi edukatora za druge novinare, službenike i mlade – da se javna riječ ne mora koristiti za kreiranje osjećaja nemoći, nego upravo da se pokrene veza „ljudi sa ljudima“.


„Moja glavna lekcija je upravo da smo svi ljudi, i da se jedino kao takvi trebamo gledati. Bilo da se radi o djetetu iz udaljenog sela, ili svjetskoj mega-zvijezdi, ljudskost je ono što je prvo.“ Primjer za ovo je i priča o njegovom novinarskom susretu sa migrantima koji su u to vrijeme tek počeli stizati u Bosnu i Hercegovinu. „Prvo što sam pitao jednu ženu bilo je – 'ko ste vi, šta radite, otkud dolazite, čime ste se bavili u svom mjestu?' na šta je ona počela plakati nekoliko minuta. Na kraju je objasnila da je na cijelom putu od Kabula do Bosne niko nije to upitao.“ Panjeta se sjeća da se radilo o ženi koja je prije emigracije imala frizerski salon, i čiji je muž radio u nekim nevladinim organizacijama. Djeca su išla u školu, a starija kćerka je trenirala fudbal. „Meni je to ključno. Gdje god idem, šta god radim, želim da predstavim čovjeka. Kad predstavite čovjeka, drugi ljudi će ga lakše razumjeti i solidarisati se. "


Panjetina poruka „mlađem sebi“, odnosno mladim ljudima koji tek počinju tražiti svoje profesionalno mjesto, pa čak razmišljaju i o novinarskoj profesiji ili poslu koji će ih povezati s javnošću, jeste da je u novinarstvu najbitnije tačno odgovoriti na pet pitanja. „Ono što sam primijetio po pitanjima mladih koje sam susretao, je njihova želja da zadrže integritet. Moj odgovor je jednostavan – ako se tačno odgovori na pet novinarskih pitanja, niko to ne može zloupotrijebiti.“ Panjeta smatra da je ključ njegovog posla, i mnogih drugih poslova „biti profesionalan, ali prije svega biti – čovjek, pa tek poslije toga novinar. Jer, ko pokuša obrnuto, neće daleko stići ili bi na svom putu mogao nekoga povrijediti.“


Panjeta smatra da je bogatstvo što nakon dvadeset godina, kad pogleda unazad, nema puno stvari kojih se stidi. „Naravno, imao sam i ja grešaka - jer ih na životnim putu moramo praviti – ali što smo profesionalniji, a što smo više ljudi, te greške će biti manje, i manje će povrijediti nekoga, ili neće povrijediti nikoga.“




Misija Moguće je virtualni prostor za međugeneracijsku sinergiju i popravljanje raspoloženja na vrlo ozbiljan način.


Umjesto o problemima, pričamo o rješenjima.


Ne pričamo o razočarenjima, nego o mogućnostima, jer se iz svakog problema može dobiti inspiracija za neko rješenje ili poduzimanje nečega.


Na taj način, umjesto naučene bespomoćnosti, promoviramo načine za savladavanje prepreka i ono što smo kroz to naučili.


Želite dati doprinos Misiji Moguće? Javite se.


129 views0 comments

Recent Posts

See All
 
šta ja isplaniram (640 x 640 px).png

ZAŠTO NAZIV MISIJA MOGUĆE?

Osim što zvuči poznato, naziv predstavlja izraz životne filozofije svih koji doprinose ili koriste ovu platformu. Ne prepuštamo se naučenoj bespomoćnosti, ne očekujemo da nam neko ponudi rješenja i preuzme odgovornost. Radimo ono što je u našoj moći, pomažemo jedni drugima i radujemo se uspjehu svakoga ko doprinosi boljem svijetu za sadašnje i buduće generacije.


Mnogo mladih ne dobija prave poslovne prilike nakon završenog obrazovanja i zato ne uspijeva pokazati svoj puni potencijal. Oglasi za posao traže iskustvo koje nisu uspjeli steći uz obrazovanje. Sa druge strane, generacija iskusnih stručnjaka treba pomoć da svoje znanje i iskustvo zabilježi i prenese što širem krugu, a digitalni sadržaji su za to najbolji način.

Međugeneracijska sinergija u planiranju, kreiranju i distribuciji digitalnih sadržaja zasnovanih na znanju jedan je od najboljih načina za napredak prema realizaciji CIljeva održivog razvoja.

 
Image by Ryoji Iwata

DOBRO DOŠLI U MISIJU MOGUĆE!

Otkud i zašto Misija Moguće?

Inspiraciju za Misiju Moguće pronalazimo u vlastitim iskustvima – malim i velikim pobjedama. Mozaik poruka “mlađima sebi” zasnovan je na životnim iskustvima i lekcijama naučenim iz strahova, sumnji, i realnih izazova. Imajući na umu generaciju koja tek započinje životni i profesionalni put, vjerujemo da su međugeneracijska sinergija i kreiranje digitalnih sadržaja zasnovanih na znanju - najbolja rješenja.


Ne samo kroz Akademiju i Mentorski program, nego i seriju savjeta, želimo kreirati online prostor koji će uvezati sve koji vjeruju u obrazovanje, razumne rizike i poduzimanje onoga što je u našoj moći sa svije učinimo boljim.


Misija Moguće mladima pruža prilike da savladaju prepreke, steknu iskustvo i pokažu svoj potencijal. Iskusnim stručnjacima, poduzetnicima i aktivistiima koji žele dati doprions realizaciji CIljeva održivog razvoja, daje mogućnost da biraju i angažiraju odgovarajuće mlade pomoćnike i pripravnike koji će im biti korisni i isplativi od prvog dana.